Došla je nova godina, a s njom i popis ciljeva. Novi projekti, poslovni planovi, ambicije — sve to brzo završi na vrhu ljestvice prioriteta. Ali gdje su obiteljski ciljevi? Stavljate li ikad na taj popis: „Provest ću više vremena s obitelji“?
Zamislite ovo: imate priliku ponovno provesti dan s roditeljem kojeg više nema. Što biste radili? Najvjerojatnije pričali, smijali se, prisjećali se djetinjstva, zar ne? Sigurno ga ne biste ispitivali o poslovnim uspjesima. Isto vrijedi i za vašu djecu. Oni neće pamtiti vaše projekte i priznanja, nego trenutke kada ste bili njihovi. Stvarni. Prisutni. Pamtit će onaj osjećaj sigurnosti i ljubavi koji ste im pružili. To će ostati.
Ponekad mislimo da karijera opravdava sve žrtve. Ali djeca se sjećaju vaše prazne stolice za stolom, vaše tišine. Minuta koje su proveli čekajući da ih primijetite. Trenutaka kada ste ih ostavili kod bake i dede jer vi imate važan sastanak ili event navečer. Pamtit će kako ste bili zaokupljeni ekranom dok su vas trebali. Te uspomene, i osjećaji, se neće izbrisati.
Kad svakodnevica utihne — svi sastanci, e-mailovi, zadaci — što ostaje? Djeca su ogledalo naših dana, naših pogleda i riječi. Njihova sjećanja nisu složena od velikih trenutaka, nego od tih malih sitnica: tona glasa dok ih zovemo, mirisa kuhinje kad se vraćaju iz škole, načina na koji ih gledamo dok pričaju svoje priče.
Sjetite se kako vas dijete pogleda kad s njime podijelite priču iz svog djetinjstva. Kada im pričate o prvim prijateljstvima, o tome čega ste se bojali, a što ste voljeli. U tim trenucima, u njihovim očima postajete stvarni. Više niste samo mama ili tata s pravilima i obavezama.
Ali što kad niste prisutni? Kada nemate vremena za njih? Kad ste previše zaokupljeni time što će šef, kolege ili LinkedIn ekipica misliti o vama? Posao, priznanja, postignuća — sve to djeluje važno dok traje. No je li – zaista? Vrijeme je poput tvrdoglavog djeteta. Ne osvrće se, ne vraća se, ne čeka. Na kraju svega, neće biti važno koliko ste radili, nego – jeste li znali stati. Uspjeh na poslu nikada neće moći zagrliti vaše dijete niti izbrisati osjećaj praznine kojeg ste ostavili.
Ako vam ovo što čitate izaziva knedlu u grlu, nelagodu, ljutnju – to je dobar znak.
Nije prekasno. Počnite malim koracima. Ostavite posao ranije, ugasite laptop i stvarno slušajte. Možda je to zajedničko slaganje puzzli, pečenje kolača, čak i gledanje crtića koji vas osobno ne zanima. Pričajte sa svojim djetetom. Neka vam kaže sve što želi.
I obavezno si postavite pitanje: „Kako želim da me moja obitelj pamti?“ Možda kako ste znali stati i slušati. Kako ste im pričali o sebi, o svom djetinjstvu. Kako su ONI bili centar vašeg svijeta, i kako ste maknuli sve distrakcije da zaista budete s njima.
Poslovni svijet će vas pamtiti po onome što postignete, ali obitelj će nas pamtiti po tome kako ste ih voljeli. Ono što ostavljate iza sebe nisu titule, nego osjećaji. Ljubav, pažnja i vrijeme osnova su svih odnosa.
Neka ovo bude vaša odluka za novu godinu.
Budite prisutni.
Budite roditelj kojeg će vaše dijete pamtiti s ljubavlju.